a tune
Enterprise
Something for me
Long life
Dandelion
Volela sam da se u
svom nesporazumu
odazivam na:
Hej, Marija Antoaneta!
Jednakim glasom koji
nije prodirao u razum
Okrenula bih se i
zavodljivu opsenu ponudila:
Siluj me svojim rečima!
To ste Vi, Ana Bolen!
O, drame! Drame dajte!
Snagu hitlenih kolača!
Krvarimo, u orgazmu završimo!
Sekunde
Minuti
Sati
Kilometri
Milje
Godine
Dani
( ili Dani i godine? )
Ni istočno od raja
ni zapadno od ičeg novo.
Dirižabl
Diližans
ni ‘vatreni konji’ više ne prolaze
A onda je Priroda učinila svoje:
Devet stepeni Rihterove skale
Laku noć, tugo
Jutro, svanulo je!
Odnekud, kao Dekalog
stigao si
da ne budem nebeska lutalica
da ne zovem se prljava beskućnica
prognani gubavac
ne zarastem u zovu i korov
Postelje lažne, ništavne su, male.
Istorija čula, pročitana knjiga.
Livada sam poplašćena
nisam više gladna.
Hodaćemo po Velikoj vodi
jer za manje nismo
više nam ne treba
A bila sam
bila sam!
Devojčica bez svojih šibica
you’re not from here
proem
Deliver me
Per litteras
Želim da pođete sa mnom na jedan put, u kom se, ono što budem rekla više neće računati u tajnu.
Kada biram između života i potopa, ja se spasem muzikom, tajnom svoga postojanja.
Možda će me prizori, koji budu izazvani u vašim očima, udaljiti od vas. Možda ćete se zaprepastiti.
Dopustite da vam ispričam.
Tajanstvenost noći dovodi me do najnepristupačnijih mesta na svetu gde nikakve nemani ne mogu remetiti moje snevanje. Moji damari se bezobrazno nestrpljivo razulare. Grubo otimam mađarske Cigane, Apolone Latinske Amerike, trubadure umorne Evrope, pretvorim se u vazalku mediteranske senzualnosti. Haluciniram u Africi. U mom music-hallu, auditorijum je nepotreban.
Citre i cimbala, violine i violončela, gitare, saksofoni, klarineti, klavir i bubnjevi - Požuda, Eros i konačno Noć, momenti prevarenog očekivanja i moja muzička enciklopedija.
Violina - osećam glasove i njihove glasnike i gotovo se razbolim; iz grudi hoće plač. I bude.
Violončelo – na pola puta zastajem; crvenim bulkama se opijam. Obezumljena stresem trnce sa sebe i ništa više. Polazim dalje.
Klarinet - osmehujem se u mraku kao zift crnom i onda sve vidim i sve poželim. Hoću u oči da mu padnem.
Saksofon - reski zvuci ispod mojih nogavica. Zaključim: lepo mi taj saksofon stoji.
Gitara – osećam da će sva svetlost utrnuti. Gubi mi se ispred očiju. Odjednom, sve postane crveno. Nozdrve se šire, borim se za vazduh. Predam se sebi. Sa ulice dopire jak miris svežine. Širom otvaram prozore. Prestaje da bude zagušljivo.
Klavir - shvatim, po ko zna koji put, da sam molska žena. A kako i ne bih bila kada se svakim buđenjem dana spojim sa durskim glasovima prvih ptičica, napravim pokret i osetim draž svojih ruku, svoga vrata, svojih nogu.
Citre i cimbala - obuzima me greh, golicavost i vatra. Znam da žeđ mogu da ugasim samo vodom iz jednog bunara.
Truba - žustrim pokretom bih mogla sve sa sebe da zbacim.
Bubnjevi - poljupci besni. O, tada se pada i ujeda, sva se snaga lomi. Za ostatak sveta, to su samo, od slutnje, dva oblikovana tela.
Ništa kod mene ne može biti ovlaš. Ništa međ’ prstima. Jer sutra, čim osvane, sasvim izvesno, opet me slatka pomrčina čeka.
Ima samo da se pokorim i slušam.
___________________________
